Nasilje nad ženama veliki društveni problem

Organizacije koje štite ženska prava tvrde da se u Crnoj Gori nedosljedno primjenjuje zakon u slučajevima nasilja u porodici, kad su nasilnici uniformisana lica. Policajce, koji tuku žene, štite kolege iz policije ali i neki tužioci. To sve ima velike posljedice po žrtve nasilja, koje se osjećaju ugroženo i nezaštićeno do te mjere da pomišljaju na samoubistvo.

Direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević kazala je Mreži za istraživanje organizovanog kriminala i korupcije – Lupa da oko sedam do osam procenata od ukupnog broja prijava koje dobiju za porodično naselje se odnosi na one u kojima su nasilnici uniformisana lica.

– To je baš visok procenat. Postoji veliki problem u praksi za žene žrtve nasilja kad su im muževi koji ih tuku službenici policije ili vojske. Jako puno žena se u toku trajanja postupka predomisli. Ili ne dođe na ročište ili jednostavno odustanu. Kad sa njima idemo da predaju krivičnu prijavu u zgradu policije, onda policajac ne može da ne preduzme sve potrebne radnje, bez obzira što mu je kolega okrivljen za nasilje. Policajac je tada onemogućen da ne napiše sve što žrtva kaže u zapisniku. Tada mi žene učimo da uzmu kopiju te tužbe i da je imaju kod sebe, ako se u nekom razumnom roku taj slučaj ne pokrene i dobije sudski epilog – rekla je Raičević.

Istakla je da u suprotnom znači da su u policiji negdje sa namjerom odbacili prijavu u želji da ne rade po tom predmetu.

– To se dešavalo u našem radu i dalje se dešava. Sa druge strane pritisak je veliki na žrtve nasilja, jer se dešavalo da policajac koji je prijavljen nama za nasilje preko rodbine žrtve prijeti. Dešavalo se i da nasilnici, nakon  toga mole za oproštaj i da se taj postupak ne nastavi. Uglavnom žene nakon toga vagaju šta je za njih bolje. Znaju i ako se osudi i ako pođe u zatvor, onda policajac gubi platu, tako da se njoj ne isplati ni zbog novca koji je on zarađivao i izdržavao djecu – kazala je Raičević. Dodala je da je bilo slučajeva da se o nasilju u porodicu obavijesti nadređeni nasilnika policajca.

– Kad se radi o policajcu nasilniku, mi smo sklone da tražimo da se piše njegovom šefu u policiji, odnosno nadređenom . Umjesto da taj nadređeni, njegov šef, pomogne u takvoj situaciji, u nekoliko slučajeva se dešavalo da njegova reakcija čak i odmaže ženama koje prijave nasilje. Kad nadređeni razgovara sa policajcem, koji je prijavljen za nasilje, on se nekoliko dana primiri, pa nakon toga ponovo uradi isto svojoj supruzi. Čak žena u tim slučajevima dobije i veće batine, nego prvi put. Tada dolazi do ozbiljnog problema jer žena zna da nema pomoći od institucija ni od nadređenog njenog supruga nasilnika – rekla je Raičević.

Liljana Raičević                                                                                                                                                                                                                                                     Foto: Youtube

Navodi da je jedini način da se nešto promijeni je da se piše direktno ministru unutrašnjih poslova.

– Imali smo čak slučaj da se od batina policajca žena razboljela. Koristio je za nasilje čak i policijsku palicu. Toliko je njeno stanje bilo ozbiljno da nismo smjeli da je primimo u Sigurnu kuću, jer je bila pod konstantnim ljekovima. Nismo mogli da kontrolišemo da li će da digne ruku na sebe, zbog svega kroz šta je prošla pomišljala je na samoubistvo – kazala je Raičević.

Dodala je da je u prethodnom periodu bilo nekoliko slučajeva koji su pokazali da se u slučajevima kad je nasilnik policajac zakonito ne ponašaju ni tužioci.

– Posljednji takav slučaj se dogodio u Kolašinu kada je policajac pretukao ženu u toaletu i kad je tužilac i poret toga što je ona imala vidne povrede po tijelu odlučio da ne goni krivično policajca, već je protiv njega pokrenut prekršajni postupak. Tek nakon što je taj slučaj dospio u medije dogodila se promjena i tužilaštvo je odlučilo da primijeni zakonske norme. Imali smo i nekoliko slučajeva u kojima su žrtve nasilja odvraćane od podnošenja prijave – rekla je Raičević.

Iz Uprave policije nezvanično je saopšteno da taj državni organ nema statističke podatke o tome koliko je pripadnika njihove službe prijavljen za nasilje u porodici. Sa druge strane bilježe da je u 2017. godini registrovano 200 krivičnih djela iz člana 220 Krivičnog zakonika – nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici i osam krivičnih djela koja se dovode u vezu sa nasiljem u porodici. U istom periodu izvršeno je 1.392 prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Za prvih devet mjeseci 2018. godine izvršeno je 193 krivičnih djela iz člana 220 KZ i dvadeset krivičnih djela koja se dovode u vezu sa nasiljem u porodici, a u istom periodu izvršeno je 1.270 prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.

Sumnjiva smrt djevojke koju je maltretirao šef policije

Prema podacima koji su prikupljeni za potrebe ovog istraživanja u Crnoj Gori su se događali i slučajevi sa nasiljem nad ženama, u kojim su kao nasilnici prijavljivani visokorangirani službenici Uprave policije. Najekstremniji takav slučaj dogodio se 2011. godine u Pljevljima, koji je konstatovao i Savjet za građansku kontrolu policije u svom izvještaju „Služiti i štititi“. Tada je pokrenut disciplinski postupak protiv tadašnjeg rukovodioca Filijale za borbu protiv droge u Pljevljima M.K., koji je prijavljen da je maltretirao djevojku J. M. (19) u stanici policije. Nije poznato šta je epilog tog disciplinskog postupka.

Krajem 2012. godine  u kru­gu voj­nog lo­go­ra u Plje­vlji­ma pronađeno je tijelo djevojke koja je nešto više od godinu ranije prijavila službenika policije za zlostavljanje. Policija je tada tvrdila da je djevojka izvršila samoubistvo vješanjem, međutim njena porodica nije vjerovala da je riječ o samoubistvu već da je ubijena. Nekoliko godina kasnije tužilaštvo je pokrenulo istragu o tom slučaju. Za, navodno, ubistvo djevojke iz Pljevalja bio je sumnjičen i policajac V.D., koji je navodno sa njom bio u emotivnoj vezi. Međutim, ta istraga nije rezultirala podnošenjem krivične prijave. V. D. i danas radi u pljevaljskoj policiji.

Autor: Stanko Radulović